VINSKA ZORA

Odavno je ponoć prošla,
iz birtije stižem kući,
tužno škripe stara vrata,
otvaram ih posrćući.

Tiho pada sitna kiša,
pet'o peva sa visine,
šušti lišće sa vr' duda:
"Pola pet je, Domacine!"

Radost, tuga, sve u meni
u vinu se zorom kupa,
dok po druk put pet'o peva
i krilima snažno lupa.

Dobauljam do vajata,
Zeljov laje ispred štale,
vidim: dalje neću moći,
papuče mi pospadale.

Zabatrgam na basamku,
jer mi drkću noge slabe,
starom mačku na rep stado',
pa se spustim na kanabe.

Tek što svedo' oči snene,
na oranje mati budi:
"Kad si sinoć bećar bio,
i od jutros junak budi!"

Ne mož' svako vina piti,
nije lako Bećar biti!